Parastos stradalima u Medačkom džepu

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena u tzv. “Medačkom džepu”, južno i jugoistočno od Gospića, koja su se već osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Srpski narod, vojska i policija su vjerovali u djelotvornost UNPROFOR-a, pa je i zbog te opuštenosti agresor brzo ovladao navedenim prostorima.
Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom. Njihov komadant, general Žan Kot (Jan Cot), 19. septembra, poslije kompletnog obilaska toga područja, izjavljuje: „Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno“.
U ovoj akciji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila. Među žrtvama je bilo 17 žena a među civilima 26 starijih od 60 godina. Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela. Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze još 11 leševa skrivenih u jednoj septičkoj jami. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, još je sedam ostalo neidentifikovano.
U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsječeni dijelovi tijela, živi bacani u vatru) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje“.
Počev od jula 2001. do aprila 2004. godine, Tužilaštvo Haškog tribunala za zločine počinjene u akciji „Medački džep“ podiglo je optužnice protiv trojice generala HV-a: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv četvrtog generala Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati „paralelnu liniju komandovanja“. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.
Iako su se u toku glavnog pretresa, koji je trajao od juna 2007. do maja 2008., čule priče koje po načinu izvršenja prevazilaze i maštu najizopačenijih umova i prikazani šokantni snimci izmasakriranih leševa, Županijski sud u Zagrebu optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava 4 civila i pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.
Hrvatsko pravosuđe je, počev od 2012. optužilo još trojicu pripadnika HV-a: Josipa Krmpotića, komandira izviđačke čete 9. gardijske brigade HV-a zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK te naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnika iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.
U međuvremenu sa sva trojica i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu: Velibor Šolaja pravosnažno na 5 godina zatvora, a Josip Krmpotić i Josip Mršić nepravosnažno na po tri godine zatvora.
Oslobađanje Ademija, izricanje minimalnih kazni Norcu i Šolaji, a ispod zakonskog minimuma Krmpotiću i Mršiću te neprocesuiranje i mnogih drugih učesnika u ovoj akciji, pokazuje da Hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti i odvraća prognane Srbe od povratka u pusta i šikarom obrasla sela “Medačkog džepa”.
U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju307 au Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2017. u Počitelju žive tri starice, u Čitluku živi jedan bračni bar, dok u Divoselu nema nikoga.Prema podacima "DIC" Veritas.