Parastos ubijenima na Miljevačkom platou

MILJEVAČKI PLATO

Na području Miljevačkog platoa, kod Drniša, 21. juna 1992.god. dogodio se monstruozan zločin nad srpskim pripadnicima Teritorijalne odbrane.
Za pripremu ove akcije hrvatska vojska je koristila čak i djecu, odnosno međunarodni Festival djeteta, koji je tog dana trebao započeti u Šibeniku.
Zbog održavanja Festivala djeteta, hrvatska strana je zatražila od srpske strane suzdržavanje od bilo kakve provokacije, na šta je dobila saglasnost od srpske strane.
Taj «sporazum» poslužio je samo kao varka hrvatskim snagama,da pomenutog dana u rano jutro iznenade i zateknu nespremne pripadnike Teritorijalne odbrane.
U mučkom napadu pred očima UNPROFOR-a ubijeno je 40 srpskih Teritorijalaca, a nekolicina je ranjena i zarobljena.
Srpsko selo Nos Kalik srušeno je do temelja i spaljeno, jedan dio stanovništva pobijen, a drugi integriran na otočić u Šibenskom arhipelagu.
Po završetku vojničke akcije hrvatski vojnici započeli su krvavi pir. Umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, koriste srpske zarobljenike pod pretnjom smrti da tijela bacaju u Kraške jame u Promini.
Po svjedočenju jednog od preživjelih srpskih zarobljenika, na tijela u jamu bacani su psi i mačke da dovrše masakriranje tijela. Na kraju je bacano smeće da bi se sakrili tragovi zločina.
Po obavljenom «poslu» mnogim zarobljenicima sudili su na licu mjesta, a presude su bile vješanje o vojnički pojas ili metak u potiljak i sve su to snimali video kamerom, da bi u Šibeniku prikazivano kao svojevrstan horor film.
Poslije dva mjeseca, tačnije 18. avgusta 1992. godine izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka ubijenih teritorijalaca.
Na posmrtnim ostacima su bili vidljivi tragovi monstruoznosti u ovom zločinu, što je otežavalo identifikacije.
Porodice 12 teritorijalaca nisu mogle prepoznati svoje najmilije. Svi su sahranjeni u zajedničku grobnicu na kninskom groblju. Članovi porodica su vjerovali da je to privremeno, dok se ne stvore uslovi za identifikaciju saveremenijim metodama. Međutim ta privremenost traje već 28 godina jer hrvatska Komisija za nestale sve ove godine odbija da ekshumira posmrtne ostatke. Za 12 porodica do danas traje neizvjesnost i bol što su ostali prikraćeni da svoje najmilije sahrane u porodično groblje pod imenom i prezimenom.
Ovo je samo jedan od jasnih primjera gde su poznate sve činjenice, (zna se gde su pokopani posmrtni ostaci, porodice su dale krv radi DNK-a analize), gdje je potrebno samo malo dobre volje, da se u kratkom roku posmrtni ostaci ekshumiraju, identifikuju i predaju porodicama. Nažalost to malo i dalje nedostaje kad su srpske žrtve u pitanju.