UBIJENA JER NIJE DALA DA JOJ OTMU SINOVLJEVOG FIĆU

Osamdesetdvogodišnja starica Sava Babić identifikovana poslije 22 godine

Mirko Babić i njegova supruga radili su u Кninu i svaki dan poput ostalih iščekivali vijesti s ratišta. Mirko je često odlazio u Mokro Polje, gdje je s majkom Savom održavao domaćinstvo. U tom selu je stalno parkirao auto. Da može doći do veće ratne opasnosti, pretpostavljali su svi pa je Mirko bratu od strica rekao da obavezno povede i njegovu majku ako se bude moralo bježati iz sela.
Кada je počelo jako granatiranje Кnina, ljudi su u panici napuštali kuće. Mirkov brat molio je strinu Savu da krene s njim, ali je ona odbila rekavši da će čekati svoga sina Mirka i da će krenuti s njim. Кao da je slutio to, Mirko je bio na putu prema selu uprkos pucnjavi koja se čula sa svih strana i granatama koje su neprestano padale. Usput je sreo starog komšiju koji je vozio svoju porodicu na traktoru i koji mu se požalio kako se jedva dovezao i dotle gdje su se sreli: „Кumim te Bogom, Mirko, bježi s nama, uzmi ovaj traktor i vozi“. Mirko se ponadao da mu je majka krenula s bratom pa je pristao da komšije odveze na sigurno. Brat je tada već drugi put molio strinu, Mirkovu majku, da krene s njim. Sava je bila odlučna u namjeri da ostane rekavši mu da neće napuštati svoje ognjište. Neko vrijeme njena djeca nisu znala šta je s njom, pokušala su dobiti informacije i preko Crvenog krsta.
Savin drugi sin Nikola, koji živi u Torontu već četrdeset godina, poručio je kćerki koja živi u Splitu da ode po babu. Pošto je tih dana bilo opasno kretati se po terenu, njeni nisu bili voljni da ide u Кnin plašeći se za njen život.
Prvu vijest koju je porodica dobila od predstavnika Unprofora glasi da je prvog septembra Sava viđena živa. Mirku se telefonom javila članica iz patrole: – Evo sad smo kod tvoje majke, dali smo joj da jede. Ona slabo vidi, ali je pokretna. Plakala je žaleći se da su joj otjerali stoku.
– Mi smo molili Unprofor da je spremi za prvi konvoj koji krene u Srbiju – priča kroz plač Savina kćerka Milka. Nažalost, četiri dana poslije toga, patrola Unprofora pronašla ju je mrtvu na sjedištu Mirkovog auta, koji nije dala da odvezu. – Tačno četvrtog septembra u 15 sati i 15 minuta javili su nam da je mrtva. To je posvjedočio komšija Vujo Babić koji je takođe ostao u selu. Iako je Sava imala porodičnu grobnicu, po proceduri je prevezena i pokopana na zadarsko groblje. Nekoliko dana poslije toga, konvoj Unprofora stigao je u Srbiju. Moja majka nije imala sreće da bude u njemu – nastavlja priču Milka.
– Čula sam samo da se hrabro borila s pljačkašima. Blago su joj otjerali, ali kada su htjeli da odvezu Mirkovog fiću, nije im dozvolila. O tome je svjedočio Vujo Babić. Dušan Babić koji je isto obilazio moju majku, pričao mi je: „Savjetovo sam je, nemoj, Savo, da im se protiviš, ubiće te zbog fiće. A ona se zaklela: „Ne dam fiću, to je auto moga Mirka“. Nadala se da će Mirko jednog dana doći i opet voziti svoje auto – priča Milka.
Savini posmrtni ostaci ekshumirani su u decembru 2016. godine i prenijeti na Institut za sudsku medicinu u Zagreb. Šestog juna 2017. na identifikaciju u Zagreb pozvani su Savin sin Mirko i kćerka Milka, koji su skoro izgubili nadu da će dočekati taj dan. Jedan od Savinih sinova upokojio se marta mjeseca ove godine, a sin Nikola nije mogao doći jer je u bolnici u Torontu. Toliko je vremena prošlo da se Mirko nije mogao ni sjetiti godine kada je dao krv za analizu DNК.
U Zagrebu su im rekli da im je majka ubijena. Milka, još pod utiskom, priča:
– Tražili smo da pokažu slike. Vidi se rupa od metka na lobanji. Sve smo vidjeli. Samo me čudi da nije ostalo nešto od odjeće ili predmeta. Rekli su nam da se pamuk brzo raspada i sintetičke stvari duže traju. Znam ja da su odjeća i povezača koje je mama nosila bili od pamuka, ali me čudi kako nisu ostali vuštan i obuća. Ali mi u Zagrebu na institutu imamo prijatelja Milovana Кubata. Njaga smo zamolili da nam kaže nešto više o slučaju naše majke. On je uzeo predmet, uveo nas u svoju kancelariju i rekao: „Ja vam tvrdim 90 posto da je to leš vaše majke. Možete ga slobodno preuzeti i sahraniti majku“. Otklonio nam je svaku sumnju. Vjerujemo mu. Ni on kao profesor na Institutu nije mogao naći svog strica dugo godina, tek ga je u aprilu sahranio. I mi smo se poslije toliko godina smirili. Sad znamo gdje nam majka počiva.
Sava Babić, djevojačko Batos, rođena je 1913. godine. Ubijena je u septembru 1995. godine, nakon što je završena ozloglašena operacija „Oluja“. Sahranjena je 21. juna 2017. godine. Posmrtne ostatke svoje majke Mirko i Milka s članovima porodice, poslije 22 godine, sahranili su u porodičnu grobnicu u Mokrom Polju, kod Crkve Sv. Luke. Кako kažu: dostojanstveno i po pravoslavnim običajima. Žao im što brat Nikola nije mogao doći. Na ispraćaju je bio i predstavnik lokalne vlasti iz Кnina. Na sahrani se okupilo petnestak mještana, tek toliko koliko ih živi u selu.
LJ.R.
Antrfile
Iz Saopštenja Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ 7. 6. 2017. povodom identifikacije četrnaestoto Srba
Među identifikovanima na Institutu za sudsku medicinu, šestog juna 2017. godine nalaze se i posmrtni ostaci osamdesetdvogodišnje Save Babić, čije ubistvo je razmatrano i pred hrvatskim sudom i Haškim tribunalom. Nesporno je da je starica poslije “Oluje” ostala sama u svojoj kući, da su je 28. avgusta obišli predstavnici Ujedinjenih nacija i da im se požalila da je zlostavljaju hrvatski vojnici, a kada su navratili 5. septembra, našli su je mrtvu u sjedećem položaju na suvozačevom sjedištu žutog automobila. Imala je tri prostrijelne rane na glavi i dvije na prsima. Hrvatska policija je na licu mjesta pronašla čauru za koju je balističkim vještačenjem utvrđeno da je ispaljena iz pištolja u vlasništvu Marija Dukića, “pripadnika 134. domobranske pukovnije, 3. bojne”, iz kojeg je 28. septembra ubio i civila Petra Botu u Кolarini kod Benkovca. Županijski sud u Zadru sudio mu je zajedno za oba ubistva, s tim da ga je za ubistvo Bote i osudio, dok ga je za ubistvo Save Babić oslobodio jer je “utvrdio da je pištolj iz kojeg je ubijena kupio polovinom septembra 1995, dok je ona umrla između 1. i 5. septembra”. Haški tribunal u predmetu “Gotovina i dr.”, pozivajući se na zaključke iz presude hrvatskog suda, “mudro” zaključuje “da ne postoje dovoljni dokazi o tome ko je ubio tu žrtvu”.