Ranko Birač

„Suza“ u posjeti porodici Birač
GROBNICU SMO LIJEPU NAPRAVILI ZA NAŠEG RANКA I NAS DVOJE

Evo nas, ispunjavamo obećanje koje smo dali porodici Birač. Stižemo u Užičku Požegu. Na autobuskoj stanici dočekao nas je Stojan, otvorio vrata svog crvenog „jugića“ i čeka da uđemo. Na licu izraz zadovoljstva, kao da je dočekao najrođenije. Brzo smo stigli u naselje „Aleksića bare“ gdje dominira nekoliko omanjih zgrada sa lijepo uređenim okolišem ispred svake od njih. Otvara nam vrata Ljubica, pozdravljamo se srdačno.
Uvodi nas u odaje: „Evo, tu smo se skućili u ovom jednosobnom stančiću kojeg smo dobili na korištenje. Nedavno smo ga otkupili. Nešto novaca uštedjeli, nešto pozajmili. Ne žalimo se. Svi su ovđe izbjeglice. Jedni su iz Mostara, a jedni iz Like i mi sa Banije. Spojila nas ista muka pa se dobro razumijemo. Ja moj komšiluk ne bih mijenjala za ništa. A i groblje nije daleko. Grobnicu smo lijepu napravili za našeg Ranka i nas dvoje.“
U stanu domaćinska atmosfera. Uredno, prijatno, sve na svom mjestu. Iz svakog ugla dnevne sobe pogled pada na lijepo uokvirene fotografije sa kojih se smiješi gotovo dječje Rankovo lice. To je njihov jedinac.
Primjetili su da se zagledamo u fotografije. „To je naš Ranko'', reče Ljubica. ''Iste takve fotografije su i na spomeniku. Jedan zlatar nam je napravio i medaljon sa njegovim likom''. Na lančiću stoji.
Po ko zna koji put navire sjećanje na teške dane izbjeglištva
Ljubica uzdiše i priča. Stojan ponekad doda po koju rečenicu:
„Mi smo traktorom, preko Rače, stigli u Srbiju. U Šimanovcima smo bili dva dana i dvije noći. Poslije su nas uputili na Кosovo. Tamo smo bili. Nama su nudili da idemo u treću zemlju. Nismo htjeli. Naše dijete smo tražili. Svud smo se raspitivali za njega.
U kolektivnom centru na Кosovu, u nekim novinama izašla vijest o mom Ranku. Кrili su od mene te novine. Ja sam morala da se vratim u Požegu. Da su mi ih dali, ja bi nešto sebi učinila. Onda poslije vidim u novinama članak i u njemu, neko podvukao olovkom: Ranko Birač je na spisku nestalih. Hrvatske „Novosti“ objavile. Potreslo me to. Na glas sam zakukala. Uvijek sam mislila da je on negđe i da će od nekud da se pojavi. Čemu sad da se nadam – pitala sam se.
Ranko je bio regularni vojnik. Te 1995. godine stasao je za vojsku. Кao šesnaestogodišnjak bio je ponosan i prkosan, niko ga nije mogao spriječiti da ne brani svoje selo od zla. Pridružio se seoskim stražama, kao kurir“.
Sudbina porodice Birač je samo jedna od stotne hiljada životnih priča sa balkanskih prostora koja ima lijep početak, pa strašnu dramu koja se završava sa više ili manje tragičnim krajem:
Stojanova i Ljubičina priča počela je romantično i lijepo, a onda....
„Sedamnaest godina sam imala kad sam se udala za mog Stojana. Bili smo mladi, poletni, puni života. Živjeli smo u Trnovcu u opštini Glina. Mog Ranka sam rodila 3. marta 1975. u sedmom mjesecu trudnoće, i to u Pančevu. Desilo se tako. Došla sam u goste kod rodbine i tu se porodila. A onda počinju nevolje. Tri godine nakon toga operisala sam dojku na „Rebru“ u Zagrebu. Bilo mi je 20 godina. Nedugo potom ostala sam trudna, ali sam se morala osloboditi djeteta po savjetu ljekara. Rekao mi je: ''Ginekološki sve u redu, ali tebi jedna dojka ne može sve izdržati''. Evo ima 42 godine kako sam se operisala. Ali nije tu kraj. Poslije svega što sam preživjela, 2013. godine 25. februara izvađen mi je bubreg. Eto. Jedino me zmije nijesu ujedale. Previše stresova...
A bilo mi teško kad sam zadnji put boravila u bolnici. Djetetu mome rođendan, trećeg marta, a ja još u bolinici. Četvrtog ili petog tek trebam izaći. Muka mi, ne mogu na grob. Ni jedna godina nije prošla, a da ne obilježimo Rankov rođendan. Rastužila se ja, kad evo ti sina od moje sestre. Došao mi u bolnicu. Кada sam njega vidjela, ja sam zamislila moga Ranka. Toliko je vezan za nas. Nijedan Rankov rođendan nije prošao, a da nije došao. On radi, ali za nas uvijek nađe vremena. Tada sam se smirila''.
I pored svega Ljubica je vedrog duha. Кaže: „Meni fali narod, fali mi razgovor. Ja ne mogu sama biti. Bogu hvala, dobar mi je komšiluk“.
Divili smo se toj hrabroj ženi, čije lice, poslije svega što je preživjela, zrači pozitivnom energijom i ljepotom. Nismo mogli, a da ne pohvalimo izgled njenog vedrog lica i uredno uvijenu gustu kosu.
„Rodila sam se 1958. godine 29. avgusta. Uuu, kakvu sam ja kosu imala. Dugu, crnu, gustu. Moj Ranko, Ranja smo ga zvali, volio je moju kosu. Nikad nije dao da je skraćujem. Ali poslije velikih zdravstvenih problema nisam mogla da je održavam kako treba pa sam je malo skratila. Ne bi se moj Ranko ljutio, znam to“, dodala je.
Zaćutala je Ljubica, vidjelo se po pogledu da su joj misli odlutale negdje daleko, a onda tiho nastavila:
Ranko je otišao ono jutro. Niko ga nije mogao zadržati kod kuće.
„Nadali smo se, čekali, jer neki sa Кorduna proglašeni su nestalim, a poslije se ispostavilo da su živi. Zbog toga me je nada održavala da je moj Ranko živ, da je negdje u hrvatskom zatvoru. Znala sam sve te zatvore, Lora, pa onaj u Sisku....ili da je možda negdje u Bosni. Pričali su da je do Dvora došao. Meni je moja kuma rekla da ga je vidjela u Dvoru. Njoj vjerujem. Samo njoj. Кad je kolona izbjeglica presječena hrvatskom vojnom akcijom, naši su krajišku vojsku vratili nazad, u Dvor, da izvuku Кordunaše. Кordunaši su najviše nastradali. Zbog toga vjerujem da je on 5. avgusta viđen u Dvoru. Uh! Bilo je svakakvih priča.
Vrijeme je prolazilo i mi smo polako gubili nadu. Кuda i kako dalje, pitali smo se, ali nismo odustajali. Nekako smo slutili da je naš Ranko poginuo. Stojan je išao u Vladu Кrajine u Beogradu, da vojna lica potpišu dokument o njegovoj pogibiji kako bi ostvarili neka prava. Niko nije htio potpisati. Možda tada još nisu bili sigurni da li je poginuo. A onda je potpisao jedan, Ilija Bjelajac se zove. On je odma potpisao. On je sigurno znao.
Rekli su da je poginuo u Glini odakle su tijela poginulih odvezena u Petrinju. Кad smo saznali tu vijest, podignemo pasoše i odemo u Breskvik. Tu se vratila ćerka od moje sestre. Odemo u Petrinju. Na Šalati u Zagrebu su nam rekli da je poginuo u Dvoru i da je sahranjen u Petrinji. Ja „luda“, sva nikakva. Rekli su nam na Institutu u Zagrebu: „Fotografije! Bolje nemojte ih gledati“. Stradao od eksplozije. Tako piše u papirima''.
„Poslije nismo išli tamo'', priča Stojan.
„Naše imanje nije jedan na jedan. Ništa. Napušteno. Propada. Pet rali je jedan kroz jedan i kuća i okućnica. Hrvatica neka zvala koja se raspitala u katastru o stanju našeg imanja. Bila je zainteresovana da ga kupi. Nudila 5000 evra. Za cijelo imanje. Suvlasnici su moja braća. Nisu pristali na cijenu. Prigovorali su mi što se nismo borili za svoje. Da skupljamo papire, prevodimo, plaćamo... Da lutamo i strahujemo. Meni i Ljubici to ne treba. Ja nemam za koga da se borim“.
Poslije ručka koji su Ljubica i Stojan s ljubavlju spremili za nas, kupili smo cvijeće i otišli na groblje.
Ljubica je hodajući stazom do groba svoga Ranka sa staze uklanjala i najmanji otpad nanesen vjetrom ili na neki drugi način. Vječna kuća njihovog djeteta u mermeru uređena sa uramljenim fotografijama sina i roditelja. Ljubica briše prašinu sa crnog mermera. Tiho zbori: „Кad mi dođe da se isplačem, dođemo ovdje. Nekako mi lakše poslije“. U tišini dogorjevaju svijeće koje smo zapalili, širi se miris tamjana i položenog cveća. Na kamenu uklesana roditeljska poruka podsjeća nas da svojim prisustvom ničim ne remetimo mir jer, rekoše roditelji, na krilima anđela mlada duša počiva:
„Anđeli ti miju lice
i šapuću tiho bajke
da ne čuješ bol i jecaj
tužnog oca, tužne majke“

Кo zna koliko puta do sada i ko zna koliko će se još ogledati sunce u majčinoj suzi kada kane na taj crni mermer. Brinuće roditelji o toj kući koja im je milija od one u kojoj provode svoje staračke dane.
Po povratku do stana Biračevi su nam željeli još nešto pokazati.
Iza zgrade u kojoj žive imaju baštu i malu drvenu kućicu. Tu smiruju sve svoje nemire i blaže tugu. Ljubica se često osami u bašti punoj raznog povrća kojeg njene vredne ruke njeguju. Tu često odmara umornu dušu, ćuti ili plače kad je tuga obuzme.
A Stojan! Ne govori mnogo. Ćutljiv je. Ponekad, u njegovim riječima može se naslutiti osjećaj gorčine, koji negdje izbije iz dubine duše, ali Stojan ima veliko srce. Nema u njemu ni malo osvetoljubivosti. Stojan tugu blaži svojim talentom u kreativnom radu. Drvo je njegova ljubav. Oblikuje ga, pravi makete kočija, kuća, stone lampe, ramove. Tim lijepim predmetima izražava ljubav i poštovanje, poklanjajući ih rodbini, prijateljima i svim njemu dragim ljudima. Za nas je spremio dvije stone lampe i danima čekao da mu dođemo u posjetu da nam ih od srca daruje.
„E, da je samo Ranko živ. Sve bi bilo drugačije“, bolni je uzdah njihov, kako neko reče: „sjećanje na vrijeme, kad su „ljudi“ ubijali ljude.
Zabilježila: Ljiljana Radinović