OSAMNAEST I PO GODINA TRAJE MILKIN HOD PO TRNJU

Strepnja za sinovljev život, gubitak brata, mučan put do posmtrnih ostataka muža, izbjegličke patnje i još nevraćena uzurpirana kuća ostavili su ožiljke na Milkinoj duši i tijelu

Milka i Lazo Savić, rodom iz Plavna kod Knina, s ljubavlju su gradili porodično gnijezdo. Sinovi su rasli na radost roditelja. Predrag je stasao za vojsku i prvi je ispunio majčinu davnašnju želju: položio je vojničku zakletvu u Nišu 1991. godine. Toj svečanosti prisustvovali su Milka i mlađi joj sin Mladen.
Ali, nedugo zatim ratni vihor pomutio je sve radosti i miran život.
Od zakletve do početka maja 1992. godine Milka i Lazo ništa nisu znali o Predragu. U komandi vojske u Kninu rečeno im je da će imati informaciju samo ako im je sin poginuo. Smrt je vladala nad životom kao Damoklov mač. U maju 1992. Predrag se vraća s vojnom jedinicom u rodni kraj. Rat je uveliko počeo. Predrag je svratio kući na jedan dan. Milka se tješila misleći: „Neka ga tu blizu, pa ako pogine, bar ću vidjeti njegovo tijelo i znati gdje mu je grob.“
Te slutnjeo smrti obistinile su se kasnije gubitkom drugih članova porodice. Rat je Milki nanio prvu ranu kada je 1994. izgubila brata Đuru, a potom, 1995, i supruga Lazu.
Godine 1995, 4. avgusta, u svitanje dana počela je zloglasna „Oluja“. Kninsko tlo je podrhtavalo od eksplozija granata. Panika je vladala gradom. Lazo je došao kući da moli Milku i njenog brata da sklone djecu u Plavno i odmah se vratio na dežurstvo u firmu. Ko bi pomislio da se Milka i Lazo nikada više neće vidjeti. U vatrenom paklu na izlazu iz Knina, prema Gračacu, formirala se izbjeglička kolona. Milka je tada osjetila strah i naslutila da je to put s kojeg nema povratka. Put je trajao danima. U izbjegličkoj koloni bila je s mlađim sinom Mladenom. Kad bi samo znala gdje su Predrag i Lazo. Bilo je previše nervoze u vojsci i narodu. U Martinbrodu umalo je ne rastaviše od Mladena. Izvukoše ga vojnici iz automobila s optužbom da on bježi s fronta a da drugi moraju da mu brane ognjište. Teško je bilo dokazati da joj sin nije bio punoljetan. Sreća, tu se našao rođak, premjestio Milku i Mladena u pogrebno vozilo koje je vozio i povezao ih dalje prema Prijedoru. Nakon petnaestak dana, Milka saznaje da je Predrag u Sremskoj Mitrovici. Traga za Lazom. Nema ga na spiskovima zarobljenih, nema ga na spiskovima poginulih. Niko ništa ne zna da kaže.
Tek 1997. godine od Dragice T. saznaje ponešto o Lazi. Ona ga je posljednja vidjela. Bio je u skloništu u pekari, gdje je radio. Tu su ih zatekli vojnici Hrvatske vojske iz Varaždina i savjetovali im da bježe kako umiju i znaju. Dragica je izašla sa sinom iz skloništa i vidjela stravičan prizor: kako njenom mužu krvoloci odsijecaju glavu. Sve je to vidjelo i njeno dijete. Ona je molila Milku da ne odustaje od traženja Laze, možda mu se dogodilo isto što i njenom mužu. Neko mora znati šta mu se dogodilo.
Milka nije gubila nadu. Od tada, svakoga mjeseca je putovala u Knin ne bi li našla bar „šaku kostiju“ svoga muža. Slušala je razne priče i obilazila mnoga mjesta za koje se govorilo da se na njima nalaze zemni ostaci ubijenih Srba.
A u Beogradu nije birala posao da bi preživjela i da joj sin Mladen ne bi gladovao.
Godine 2002. saznala je da je Lazo poginuo. Dobila je fotografiju mrtvog muža od službenih lica Hrvatske i bilo joj je lakše kada je vidjela da je tijelo bilo cijelo.

Zatekla se u Kninu kada je počela ekshumacija posmrtnih ostataka ubijenih s kninskog groblja. Ni sama ne zna kako se odlučila da pođe. Pretpostavila je da joj policija neće dati da uđe na groblje bez razloga pa je kupila svijeću i cvijeće. Bila je u pravu. Pustili su je. Hrabro je ušla uvjeravajući ih da ide da posjeti grob svojih rođaka. Prizor na groblju bio je stravičan: velika hladnjača, brdo svježe iskopane zemlje, na gomili plastične kese pune ostataka ljudskih tijela. I dan-danas osjeća miris svježe iskopane zemlje i miris truleži ljudskih tijela. Posmatrajući sve to ispod oka, dok su je pratila službena lica za ekshumaciju, tada nije mislila samo na svoga Lazu, već na sve stradalnike, mučenike koji su se, ko zna u kojim mukama, rastali od duše. Lutala je grobljem tražeći tobože grob na koji će staviti cvijeće i zapaliti svijeću. Sjetila se dalje strine i pronašla njen grob. Nije mogla da sredi misli. Bila je uvjerena da će iskopana tijela biti uništena iz političkih razloga. Malo se umirila kada je vidjela drvene krstove uredno prislonjene uza jedan zid. Pomislila je: „Valjda ovi ljudi imaju ljudske savjesti i poštovanja prema mrtvima“.
Nakon nekoliko godina, 20. juna 2002, Milka je pozvana na identifikaciju u Zagreb. Još tužnije je bilo to što je 21. juna Lazin rođendan. Na identifikaciju su išli Milka i mlađi sin Mladen. Stariji Predrag već je bio u Londonu kao politički azilant. U policiji je bila ispitivana, što je uvijek mučno za svaku porodicu koja mora da prisustvuje identifikaciji zemnih ostataka. Morala je da se prisjeća šta je Lazo nosio na sebi, da li je imao sve zube, šta je nosio u džepovima. Potom je Milki predata plastična kesica s predmetima koji su nađeni kod Laze. Kada su je pitali gdje želi sahraniti posmrtne ostatke, odlučno je odgovorila: „U Beogradu“. Uslijedilo je pitanje zašto Beograd, a ne rodno selo Plavno. Milka se sjeća kroz suze: „Odgovorila sam im: − Niste mu dali ni mrtvom mira. Ja nosim to što ima, ako ičeg ima, da sahranim i da imam mjesto gdje se mogu isplakati i zapaliti svijeću kad me tuga savlada.”
Mjesec dana kasnije, 25. jula 2002. godine, Lazini posmrtni ostaci sahranjeni su na Bežanijskom groblju u Beogradu.
Dok nije sahranila muža, Milka je od 1997. godine, po savjetu dobronamjernog sudije Ćurka iz Knina, vodila dvije bitke. Kada je jednu okončala, posvetila se drugoj – vraćanju uzurpirane kuće u Kninu. Znala je od prvog dana da je kuća useljena. Pokrenula je postupak za vraćanje imovine.
Sjeća se svog prvog odlaska u Knin. Vozili su je nepoznatim putevima po Hrvatskoj, dugo, dugo. Pomišljala je da neće nikad stići na odredište i da se možda nikada neće vratiti sinovima u Srbiju.
Kad je prvi put ponovo prispjela u Knin, željela je da vidi dom koji su ona i Lazo gradili maštajući o svojoj srećnoj budućnosti i budućnosti svoje djece. Nije marila za opasnost koja bi je mogla snaći. Kad se našla pred kućom, vidjela je svoju mačku koja joj je odmah krenula u susret. Pred kućom su bila djeca žene koja je živjela u Milkinoj kući. Na Milkinu molbu, djeca su pozvala majku. Ona je izišla i pozvala Milku u kuću. Predstavile su se jedna drugoj. Zove se Marica. Marica iz Bugojna. A kada je Milka rekla da je ona vlasnica kuće, iz Marice je pokuljao bijes i pitanje: „Kako si se usudila da dođeš?“. To je bio očajniki bijes pomiješan s bolom samohrane majke koja je ko zna kako izgubila muža. Zato joj je Tuđmanova vlast dodijelila kuću „nekih četnika“ koji su dobili ono što su zaslužili – da silom napuste „hrvatsku zemlju“.
„Marice, budi čovjek. Shvati. Ovu kuću sam gradila ja s onim koga više nema. I ja ću se boriti za svoje, Marice“ – staloženo je reagovala Milka.
Kad je mačka počela da se umiljava oko Milke, Marica je i mačku ljutito oslovila „pravom četnikušom“.
Ni po čemu se Milka nije razlikovala od Marice, niti je Marica iskazivala mržnju dok nije saznala za Milkino porijeklo. Osjećaju li Marica i stotine drugih Marica, kad se usele u tuđe, miris prolivenog znoja graditelja iz zidova kuće. Mogu li spavati na trudu i muci onih koji su to stvarali. Kakva li je to sreća posjedovati tuđe?
Kada je Milka drugi put, prilikom svog boravka u Kninu, odlučila da ode do svoje kuće, bila je svjesna opasnosti. Plašila se, može Marica svašta da uradi, da je polije vrelom vodom ili da joj na drugi način učini nažao. I normalno, kad ju je vidjela, Marica je bijesno upitala: „Šta ćeš ti ovdje?“
„Marice, došla sam da se ljudski dogovorimo.“
„Nemamo se mi šta dogovarati, gubi se.“
Milkina pojava je postala prijetnja za Maricu. To je osjetila kad su počeli da je maltretiraju Mariči „zaštitnici“. Jednom prilikom verbalno ju je napao nepoznat čovjek pitanjem: „Šta radi četnikuša u Kninu?“
Milka se branila hrabro: „Ko li si ti? Ja tebe prvi put vidim, čovječe, ja sam se ovdje rodila i živjeću ovdje do sudnjega dana.“
Ubrzo je shvatila: pored nepoznatog muškarca stajala je Marica.
A tako, Marice. Marice, ti imaš djecu. Imam i ja djecu. Marice, pazi šta radiš.
Marica je tada lažno optuživala Milku da je maltretira telefonskim pozivima.

Godine 2004. dolazi u Knin da se raspita ima li išta od vraćanja njene kuće i da podigne novi vlasnički list.
Službenica je pita: „O kakvoj kući vi, gospođo, govorite?“
„Pa o svojoj kući“ – odgovara Milka.
Nakon duge provjere, službenica saopštava da Milka može dobiti vlasnički list samo na ime države Hratske. Milki nije jasno. S čuđenjem gleda službenicu.
„Vidim da vam nije jasno, gospođo. Kuća vam je prodata. Kuću je otkupila država Hrvatska. Opunomoćena je izvjesna gospođa Kosa. Punomoć je ovjerena u sudu u Sopotu kod Beograda. „Imate li vi stari vlasnički list?” – pitala je službenica
„Imam, ali na ime muža.“

Tako je Milka saznala da je njena kuća u Kninu prodata na lažnu punomoć. Novo razočaranje i nova muka. Provjerom broja na osnovu kojeg je evidentirana punomoć u Sopotu, službena lica su utvrdila da je broj punomoći toliki da dolazi na red tek za 100 godina.

Milka je samo jedna od stotina vlasnika srpske nacionalnosti, žrtva prevare APN-a, hrvatske državne agencije za nekretnine. Afera je otkrivena i akteri su na sudu. O tome su pisali hrvatski i srpski dnevni listovi.

Milka pokreće sudski postupak i tuži Hrvatsku. Po preporuci Norveškog savjeta za izbjeglice u Beogradu, vođenje sudskog spora povjerila je advokatu S. D. iz Knina. Na prvom ročištu sud utvrđuje da su prikupljeni svi dokazi, osim od osumnjičene Kose koja je na lažnu punomoć prodala kuću. Kosu sud ne može da pronađe. Milka je zatražila riječ i dokazala da posjeduje tačnu adresu na kojoj stanuje izvjesna Kosa. Ostalo je da sud donese presudu.
Godine 2007. Milki dolazi sudski nalog da plati pristojbu u visini od 1.000 kuna. Nije joj bilo jasno pa odlazi u kninski sud da pita zašto da plati pristojbu. Saznaje da je pristojba formirana na osnovu rješenja donijetog mjesec dana ranije, po kojem joj se vraća kuća. Za ovu činjenicu nije znala jer je njen advokat o tome nije obavijestio i ona nije posjedovala sudsko rješenje. Nakon rasprave s advokatom, ovaj priznaje da je dobio spor. Milka se interesovala šta je sa njenim sudskim troškovima, na što joj je advokat odgovorio da to pripada njemu. Tako je Milka raskinula saradnju s advokatom S. D.
Ali, u kući je i dalje živjela Marica. Do današnjeg dana u njoj živi.
Državni ured za stambeno zbrinjavanje prognanika u Kninu već sedam godina traži smještaj za Maricu i ona je prva za tzv. deložaciju, u prevodu „prisilno iseljenje“.
Sedam godina od dobijanja rješenja, Milka ne može još u svoju kuću. Šta li Državni ured radi ako za sedam godina ne može izvršiti deložaciju Marice koja je prva na listi.
A šta je s Milkinim duševnim bolom? Ko mjeri taj bol žene, jedne od stotina hiljada protjeranih s vjekovnih ognjišta. Broje li se to njene godine života i procjenjuje li se da bi tolika duševna bol trebalo da je slomi i okonča njen život? Pobogu, pa Milka ima nasljednike.

I tako, osamnaest i po godina Milka prolazi pored svoje kuće, nosi svoju muku, bori se. Mnogo joj je puta palo na pamet kako joj je bilo teško kada se na 20 stepeni Celzijusovih ispod nule mrzla na kninskim ulicama jer nije imala gdje da prenoći, uprkos tome što se njena kuća nalazi tek nekoliko stotina metara od željezničke stanice u Kninu. Koliko su joj puta noge bile mokre. Znala je presjeći hulahop da osuši nazuvke, a dok se nazuvci ne osuše, uvijala je stopala kesama.
Milka je jaka. Ima još snage da se bori. Ima i motiva. Hvala Bogu, njena dva sina, snahe i šest unučića su njena snaga. Grob Lazin je mjesto gdje se Milka često ispovijeda. Portret Lazin u stanu gdje živi vjerno je naslikan pa joj se čini da je Lazo gleda i bodri je. Sve to unosi vedrinu u Milkin duh. A kad je savlada tuga, isplače se i pretoči bol u stihove. Milka istrajava u borbi, čvrsta je kao dinarski kamen na kojem je odrasla. Milka je ponosna majka krajiška.