S BANIJE POD AVALU
POSLIJE 19 GODINA, LJUBICA I PETAR ŠAŠO PONOVO DOBILI SVOJA IMENA NA GROBLJU ORLOVAČA
Sahranjeni supružnici Šašo, ubijeni u hrvatskoj “Oluji“ kod Dvora na Uni
U Beogradu, na groblju Orlovača, 3. juna 2014. godine opelo u crkvi Sv. Prokopija za dvoje mučenika. Pored dva pogrebna sanduka i dva krsta s imenima Petar i Ljubica Šašo, plamte upaljene svijeće, vijenci svježeg šarenog cveća. Opraštaju se djeca, prijatelji rodbina zemljaci sa Banije i Krajine, čanovi Udruženja porodica nestalih i poginulih. Sahranjuju se dostojno, posmrtni ostaci Petra i Ljubice, kako to dolikuje ljudima. Sahranjuju se ali daleko od svog rodnog sela Ljeskovca na Baniji.
Nakon, skoro 19 godina potrage, djeca će sahraniti svoje roditelje, dostojno kako i priliči čoveku.
Jedan od sinova Ljubice i Petra, Vlado, priča:
„Moje sestre izgubile su nadu da ćemo ikad pronaći posmrtne ostatke naših roditelja. Ja sam vjerovao i nadao se. Na dan sahrane njihovih posmrtnih ostataka, poslije devetnaest godina, moja braća, sestre i ja bili smo čudnog raspoloženja. Pomješala nam se nekako tuga, sreća i ponos. Mnogo je ljudi došlo na sahranu. Podrška nam je mnogo značila. A i sama pomisao da je priča o stradanju, o traženju, dobila svoj epilog, veliko je olakšanje. Grob na Orlovači je sada mjesto gdje ćemo se klanjati prahu naših roditelja. Imamo mjesto gdje ćemo uz plamen svijeća, kraj fotografija i njihovih imena čuvati uspomene. Boli nas to što je njihova nevina krv prolivena na iskonu, na ognjištu gde su oni ugledali ovaj svijet, gdje su nas porodili i odgajili. Naše imanje u Ljeskovcu je pusto - kome je to trebalo.“
I šta su u amanet ostavili Petar i Ljubica svojoj deci sam Bog zna: Da li da nikada ne otuđe svoje imanje i roditeljski kućni prag ili da čuvaju svoje živote daleko od mjesta gde su neljudi mnogo puta do sada prijetili, ponižavali, tamo gde se nikad ne zna kad će nečovječnost izobličiti ljude u avet koja kulja vatru mržnje. Sam Bog zna.
Stradanje
Bračni par Petar (1928) i Ljubica (1925) ubijeni su, u predvečerje, 7. Avgusta 1995. Godine. u Dvoru na Uni u hrvatskoj oružanoj akciji “Oluja”.
Tog dana u Dvoru na Uni vladao je pravi haos – nepregledna kolona izbjeglica našla se u gradu oko koga su vođene borbe, u pokušaju da pređu rijeku Unu i domognu se srpskih područja u Bosni. Izbjeglička kolona koja se kretala sa Banije prema Novom Gradu presječena je. U popodnevnim satima u grad je ušla hrvatska vojska i oko 18 časova zarobila veću grupu civila, među kojima su bili Petar i Ljubica Šašo iz obližnjeg sela Ljeskovac. Njihova tijela kao i ostalih ubijenih zakopana su u masovnim grobnicama.
O tome njihov sin Vlado kaže:
“Postoje svjedoci tog događaja. Mojim roditeljima tada se gubi svaki trag. Tokom kasnijih godina obavljeno je mnogo ekshumacija, ima mnogo neidentifikovanih posmrtnih ostataka. Stekao sam utisak da u Hrvatskoj namjerno i često opstruišu proces identifikacija, jer su u mnogo slučajeva žrtve civili, pa se samim tim postavlja i pitanje odgovornosti za ratne zločine. Moji roditelji su se čak izjasnili da bi rado ostali kući, a čak su i popisani od HV-a. Tu im se gubi svaki trag. Gajio sam nadu da su sahranjeni u Dvoru, na ekshumiranom groblju ali me šef Komisije za zatočene i nestale Republike Hrvatske, Ivan Gruić, uvjeravao da su u Petrinji. Objasnili su mi da su ti ljudi imali dokumenta prilikom prijema tijela u Zagrebu. Sahranjeni su u PVC vrećama sa brojevima. Koliko je bilo volje da se završi identifikacija. Žrtve iz Dvora su ekshumirane 2009. godine. Od 112 registrovanih grobova 55 je ekshumirano. Pet godina je već prošlo a nisu svi identifikovani. Postavlja se pitanje zašto? I koliko još će vremena proći da se taj posao završi.”
Ostaci bračnog para Šašo identifikovani su 13. maja u Zagrebu na Zavodu za sudsku medicinu među 19 leševa ekshumiranih iz masovnih, i pojedinačnih grobnica na području Like, Dalmacije, Korduna, Banije i Zapadne Slavonije.
“Prepoznao sam odjeću mojih roditelja. Mamina haljina, tatina košulja....Nekako prebrzo se sve to odvijalo na Zavodu za sudsku medicunu. Nismo imali vremena da se saberemo, sve na brzinu. Taj osećaj tuge, šoka, prostrelio nas je a onda kao da nam ga je otelo osoblje sa Zavoda koje kao da je htjelo da se to što prije završi . A možda je tako i bolje, ko zna“. – sabira svoje utiske Vlado Šašo.