Milorad i Petar

Kojim biranim riječima opisati strašan susret Milorada Beadera i Petra Mileta s njihovim nikada neosuđenim ubicama: sudbinom ili nesrećnim spletom okolnosti?
Ni najpažlјiviji odabir riječi neće otkloniti dvadesetogodišnju patnju Miloradove supruge i Petrove kćerke Mare Beader. Ta njena patnja se ispolјava možda baš u trenucima kada svoju radost ne može podijeliti sa suprugom i ocem. A sasvim sigurno i u momentima kada se – kao sada – treba sjećati najstrašnijeg dana za Marinu porodicu – petog avgusta 1995. godine.
Kasno u noći između 4. i 5. avgusta, prateći kolonu, porodica Mare Beader je iz sela Žitnić kod Drniša krenula prema Kninu nadajući se makar privremenom spasu od Hrvatske vojske. Milorad Beader dugo nije vjerovao da će morati napustiti dom tako da se njegova porodica pokrenula među poslјednjima, kada je postalo jasno da će teško preživjeti ako ostane.
U automobil je stalo njih šestoro: Mara i Milorad Beader, njihovo dvoje djece, Marina sestra i Marin otac Petar. Sudbina ili nesrećni splet okolnosti? Tek, nadomak Knina, kod sela Vrbnik auto se zaustavio. Ne mogavši ga pokrenuti, Milorad i Petar su se dogovorili da njih dvojica ostanu i pokušaju da nađu nekoga ko bi ih odšlepao do odredišta: kuće rođaka koji su živjeli u Kninu. Mara, njena sestra i djeca nekako su uspjeli da se smjeste u dva automobila iz kolone i da krenu, uz dogovor da će se uskoro vidjeti u Kninu. Bez poslјednjeg pozdrava.
Nikada više Mara nije vidjela ni oca ni supruga.
U Kninu – neočekivan prizor. Glavni grad tadašnje Republike Srpske Krajine bio je sablasno pust, napušten i uveliko granatiran. Očekivano mjesto spasa postalo je mjesto užasa. Ni rođaka, ni žive duše.
Kolona je nastavila put prema Bosni. Prvo odredište – Banjaluka i dalјe prema teškom životu prognanih. Mara, već tada postaje svjesna jezive stvarnosti. Bori se s crnim mislima da se njeni volјeni neće izvući. Čovjek vjeruje u dobro, nada se, ali nekada jednostavno zna kako jeste.
Sudbinski ili slučajno, kod Vrbnika je ubijeno 16 civila. Među njima Petar i Milorad, ubijen 13 dana prije svog 41. rođendana.
Nakon mjesec dana Marine potrage za mužem i ocem, jedan preživjeli je posvjedočio da se u Vrbniku desio zločin. Hrvatske novine Slobodna Dalmacija pisale su kasnije o tome, što je prenio i bilten „Suza“. Dvadesetpetogodišnji vojnik iz okoline Drniša, u tekstu sakriven inicijalima, navodno je samoinicijativno poubijao nenaoružane civile. Ni za taj zločin, ni on niti iko drugi do sada nije odgovarao. Nema mjesta gdje se Mara i rodbina nisu obraćali ne bi li dobili ma kakvu informaciju.
Neizvjesnost o sudbini Milorada i Petra otklonjena je nakon ekshumacije masovne grobnice na Kninskom groblјu 2001. godine. Tačnije, tri godine kasnije kada je porodica pozvana na identifikaciju u Zagreb. Analizom DNK nepobitno je utvrđeno da su Miloradova i Petrova tijela pronađena. Devet godina nakon zločina i poslednjeg viđenja. Porodica je odlučila da ih sahrani u zemlјi na kojoj su rođeni, na kojoj su živjeli i na kojoj su i ubijeni.
Milorad Beader sahranjen je u Žitniću, gde je i rođen 19. avgusta 1954. godine. Radni vijek proveo je kao otpravnik vozova na potezu od Drniša do Splita. Vrijednim rukama podigao je porodičnu kuću oko koje je volio stalno nešto raditi, dorađivati i sređivati.
„Bio je druželјubiv, volio je lјude“ – priča Mara o svom suprugu. Isto tako vrijedne bile su i ruke oca Petra, rođenog 1936. godine u Siveriću. Trideset godina je proveo radeći u Nјemačkoj. Jedva dočekavši penziju kako bi mogao da radi i uživa na svojoj zemlјi, posadio je i vinograd.
Mara je u izbjeglištvu, uz sestrinu pomoć, podigla djecu, Marinu i Vladimira, u vrijeme zločina – dvanestogodišnjakinju i jedanaestogodišnjaka. Oboje su danas visokoobrazovani mladi lјudi. Marina radi u banci, dok je Vladimir krenuo djedovim stopama i trenutno živi u Nјemačkoj.
Mara je i baka sedmogodišnjeg dječaka. To su pomenute životne radosti. One koje porodica nije uspjela da podijeli sa suprugom, ocem, djedom.
Zbog sudbine, sticaja okolnosti ili – preciznije: ubice skrivenog iza novinskih inicijala.