Bogdan Hinić

Ako bi se iz cijelog stradanja Srba u Hrvatskoj, koje je Hrvatska vojska nazvala „Oluja“, morao izdvojiti jedan trenutak, bilo bi to rano jutro 5. avgusta 1995. godine. Mnoge ispričane sudbine i na ovim stranicama ispisana i zabilјežena svjedočastva počinju upravo riječima: „Bilo je to u rano jutro 5. avgusta“. Tako počinje i priča Branke Hinić iz tadašnjeg Teslingrada, sada Ličkog Osijeka. U tom gradu je živjela sa suprugom Bogdanom, sinom Stevicom i kćerkom Majom. Bogdan je rođen 3. 1. 1948. godine u Debelom Brdu kod Korenice. Završio je Višu tehničku školu i radio u fabrici MOL. Pored fudbala koji je igrao u mladosti, volio je i životinje pa je gajio zečeve. Sve do crne subote u kalendaru svih krajiških Srba, posebno onih koji su baš tog dana ostali bez najmilijih.
Veče prije toga, Branka je s kćerkom krenula u izbjeglištvo ne sluteći da iz svog porodičnog doma odlazi zauvijek. Još je manje slutila da će je već u samom putu stići strašna vijest: Bogdan je poginuo.
A samo nekoliko sati prije Bogdanove pogibije, njih dvoje su se vidjeli u skloništu gdje je Bogdan došao da se pozdravi sa ženom i kćerkom i uputi ih u pratnji prijatelјa na siguran put kroz šumu. Slјedeći detalј Branka nikada neće moći da zaboravi. Kada je već krenuo, Bogdan je zastao na ulaznim vratima, okrenuo se i rekao: „Čuvaj Maju“.
Bio je to njihov poslјednji susret. Nije prvi put da se uz slične riječi rastaju junaci naših priča. Predosjećanje ili slučajnost, tek te riječi dobiju na značenju zbog pogleda i izraza lica i nezaborava jednostavnog iskaza i dvadeset godina nakon što je izgovoren.
Ni drugi važan susret ne može biti puka slučajnost. U Banjaluci, sabirnom centru krajiških Srba tih dana, Branka je obuzeta bolom. Još ne stižući da razmišlјa o neizvjesnosti koja čeka nju i četrnaestogodišnju kćerku, strijepi sada i za život dvadesetogodišnjeg sina, studenta koji je tih dana bio na vojnoj vježbi u Petrinji. O njemu nema nikakve vijesti. Već u Banjaluci, pred kasarnom, traga za informacijom koja bi joj mogla makar malo umanjiti strepnju. Neki znak da se život nije baš toliko zacrnio u jednom danu. Ali tog znaka nema. Niko ništa ne zna, niko ništa nije čuo o mladićima koji su bili u Petrinji.
Uveče su Branka i njena kćerka smještene kod jedne banjalučke porodice, gdje su provele besanu noć, van sebe od tuge i brige. Ujutru je ispred kuće Branka ugledala sina: „Kao da mi je nešto reklo da se okrenem“. Kaže da su je tek tada preplavile emocije. Stevica je njih dvije tražio raspitujući se u Banjaluci za majku, oca i sestru. Naišao je na grupu lјudi i čuo kako pričaju da je Bogdan Hinić poginuo. Tako je Stevica saznao za pogibiju oca. Slučajno je potom sreo druga koji je nešto ranije vidio Branku. Slučajni susreti, slučajne vijesti. Jesu li to slučajnosti?
Od tog susreta do danas, Branka, Maja i Stevica paze jedno drugo. Staraju se kako za svoju porodicu, tako i za prijatelјe koji imaju samo lijepe riječi o ovoj skromnoj i časnoj porodici. Tako na najbolјi način čuvaju uspomenu na supruga i oca Bogdana, koji je i sam uvijek bio spreman da pomogne. Tako je i stradao. U toku povlačenja, Bogdan je vidio komšiju koji je zaostao za grupom. Vratio se po njega. Tada je pala granata od koje je Bogdan poginuo, a komšija lakše ranjen. To već nije priča o slučajnosti, već o požrtvovnosti jednog dobrog čovjeka.
Bogdan je ekshumiran iz masovne grobnice u Žitniku pored Gospića. Identifikovan je i sahranjen 2007. godine. Nјegova porodica danas živi u Rakovici, u stanu koji je učinjen uselјivim zahvalјujući donaciji švajcarske vlade. Rješenje o vlasništvu još uvijek čekaju.

Brat Gojko

U „hapšenju“ srpskih civila u Gospiću 16. i 17. oktobra 1991. godine, stradao je i Bogdanov rođeni brat Gojko Hinić. U gradu u kome je živio i radio, nakon poziva s posla da dođe u kancelariju, gubi mu se svaki trag. Otišao je i nikada ga više porodica nije vidjela, niti je njegovo tijelo pronađeno. Postoji svjedočenje da je pozvan da izađe pred zgradu policije gdje je radio, nakon čega je automobilom odvezen u nepoznatom pravcu. Četiri godine, sve do pogibije, Bogdan je čekao informacije o bratu. Ostatak porodice čeka dvadeset godina duže.