TRAGIČNA SUDBINA NEVENKE DOBRIĆ
Hrvatska vojska joj ubila dijete, a sud u Hrvatskoj traži od nje da plati 35.000 kuna
Nakon dvije decenije prikupljanja najstrašnijih svjedočenja i slušanja teških životnih priča, čak su i članovi s najdužim stažom u Udruženju „Suza“ mislili da ih ništa ne može iznenaditi – sve dok nam se nije javila Nevenka Dobrić.
Želeći da podijeli tugu i teško breme nemoći upravo s ljudima koji su prošli kroz bolna i manje-više slična iskustva, Nevenka u dahu izgovara ono što ne može da zaboravi, svaki detalj 4. avgusta urezao se u njena sjećanja kao najdublja, nezacjeljiva rana. Pripovijeda kao da se upravo pred njom odvija taj najgori dan u životu, onaj koji je iz korijena promijenio sudbinu njene porodice.
Dobrići su do 4. avgusta živjeli u selu Crkveni Bok u opštini Sisak. Bavili su se poljoprivredom na svom velikom imanju, gdje su gajili stoku: 35 krava, junad, svinje… „Živjeli smo dobro i lijepo, ali nas je rat uništio“, prisjeća se Nevenka.
Iz svog sela su 4. avgusta i krenuli u zbijeg. Ujutro su granate padale, a kada se oko dvanaest sati naizgled sve primirilo, Nevenka je planirala da s mlađim sinom, dvanaestogodišnjim Sinišom, krene traktorom u neizvijesnost. Svekar i svekrva su htjeli da ostanu na imanju, dok je stariji sin Saša, od nepunih osamnaest godina, bio s ocem Milom na straži, gdje su s komšijama čuvali selo od upada hrvatske vojske.
Dogovorili su se da krenu zajedno, rodbina, Nevenka, njeni roditelji i Siniša. Dok su se pakovali, jedan rođak ih je obavijestio da ih predsjednik mjesne zajednice ne pušta iz sela iz bezbjednosnih razloga. Tada je svekar otišao da interveniše i po povratku saopštio da će ipak krenuti, ali drugim putem, kroz šumu, dok je još mirno; da će ih on sprovesti na sigurno i vratiti se biciklom. Bilo je skoro četiri sata. Već tada je sudbina umiješala svoje prste: Siniša je htio da se vozi s majkom pozadi u prikolici, ali je djed Petar vjerovao da će biti sigurniji s njim u kabini.
Krenuli su. Prošli su kroz selo bezbjedno i ušli u šumu. Nevenka je osjetila olakšanje misleći da su sigurniji jer više nisu bili na otvorenom. Pogledom ispraća poznanicu iz sela dok ih kolima mimoilazi, kao danas da je gleda. Tog istog trenutka počinje rafalna pucnjava.
„Meci oko mene fijuču, mogla sam samo da spustim glavu. Kada je pucnjava prestala, digla sam glavu i ugledala auto koji me je čas ranije mimoišao: stoji sa strane, a žena koja je bila u njemu puzi po asfaltu. Mi traktorom prolazimo kraj nje, a ja ne znam da su moji u kabini već mrtvi.“
Tu se Nevenkino sjećanje prekida jer se prikolica prevrnula teško je povredivši. Po svjedočenju prisutnih, hrvatska vojska je odmah blokirala taj dio. Jedva su pustili Nevenkinog oca da priđe i vidi da li mu je kćerka živa. Kada je vidio da daje znake života, u očajanju je sam pokušao da podigne prikolicu, ali nije uspio. Tek tada se glavnokomandujući smilovao i naredio da se prikolica ipak podigne. Nevenka je sve vrijeme bila u nesvijesti. Događaji se dalje odvijaju sumanuto. Starim ženama koje je njen otac prevozio, a među kojima su bile Nevenkina majka i baba, vojnici su naredili da se kućama vrate same, a oca i onesviješćenu Nevenku hapse i kroz šumu odovde put Siska. Majka nije htjela da je ostavi te je krenula za njima. Kada bi Nevenka povremeno došla do svijesti, pitala bi za sina, ali je ostajala bez odgovora. Tek tada su vojnici, vidjevši u kakvom je stanju, naredili majci i njoj da se ipak vrate, a oca su sproveli u zatvor gdje je proveo tri nedjelje, sve dok ga nisu razmijenili. Žene su se jedva nekako vratile do traktora smrti.
Kada je vidjela sinovljevo tijelo kako nepomično leži, glavom naslonjeno na lim, Nevenka je počela da jauče: „Ne mogu ga ostaviti tako“. Jedan mještanin tada ga je umotao u ćebe i spustio pored puta. Ni same ne znaju kako su nastavile dalje do prvih kuća. Jedna poznanica se sažalila na Nevenku i razumjela njen strah da tijelo njenog djeteta ne smije prenoćiti u šumi gdje bi životinje mogle da ga raskomadaju. Zajedno s čovjekom koji ga je spustio na tlo, Nevenkina poznanica svojim kolima odlazi po Sinišino tijelo i odvozi ga u Bosansku Kostajnicu, u mrtvačnicu. Ujutro se Nevenka našla sa suprugom Milom i starijim sinom, a već narednog dana Siniša je sahranjen.
Nevenka se sa starijim sinom i mužem nastanila u Sremskoj Kamenici, gdje su – godinu dana nakon strašnog događaja – premjestili Sinišine posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu. Suprug se nakon nekog vremena vratio u Hrvatsku, u koju Nevenka nikako nije htjela da ode.
Danas živi sa sinom, snahom i dvoje unuka. Vrijedna žena koja je nekada imala veliko imanje i mnogo stoke, u izbjeglištvu je radila različite poslove. Završila je kurs za kuvaricu, pripremala pice, radila kao spremačica, čuvala djecu u Švajcarskoj. Trenutno je u Elektro Vojvodini po ugovoru zaposlena na godinu dana kako bi ostvarila makar neku penziju za dane kada više ne bude mogla da radi.
Ne krije da je u početku pomišljala da sebi oduzme život, ali je ipak odlučila da se bori. Dijelom te borbe smatra i svoju tužbu protiv Hrvatske zbog ubistva svog djeteta. Nije odustajala od pozivanja na odgovornost, čak ni kada nisu uzimana u obzir svjedočenja, kada je tužba redom odbijana, na Opštinskom, pa Županijskom i, konačno, na Vrhovnom sudu. Trenutno se postupak vodi pred Ustavnim sudom, a u međuvremnu je stigla presuda po kojoj Nevenka mora da plati 35.000 kuna sudskih troškova za izgubljen proces na Opštinskom sudu. „Kao da nije dovoljno što su mi dijete ubili nego još ja njima moram da platim pet hiljada evra. Pa to nema nigdje“, kroz suze govori Nevenka.
Jedna od najvećih zakonskih nepravdi o kojoj se malo govori tiče se problema porodičnih invalidnina na koje imaju pravo samo članovi porodica poginulih vojnika. Porodice civila, tih najnevinijih žrtava rata, čak i kada su djeca u pitanju, nemaju nikakva prava, ni u jednoj ni u drugoj državi. Kada se poneko i odvaži da pokrene postupak, završi kao Nevenka s bolnom presudom da joj je dijete „poginulo u ratnim dejstvima“ i računom koji od svoje skromne plate ne može da podmiri.
Nepravedna presuda pri tome negira činjenicu da na mjestu pogibije njenog sina nije bilo ratnih dejstava i da je hrvatska vojska pucala na civile koji su namjeravali samo da se sklone na sigurno. Nevenka je odlučna da pravdu potraži i u Strazburu ako se postupak pred Ustavnim sudom završi kao i prethodna tri.
Svoje potresno svjedočenje završava riječima zahvalnosti za razumijevanje i neprestanim izvinjenjima zbog suza, ostavljajući sve nas u udruženju u nevjerici i divljenju.
Kako da se izvinimo mi vama, Nevenka, zato što ste morali da prođete kroz pakao i što ste o njemu morali da svjedočite, što ste kao žrtva rata koji niste željeli, postali žrtva zlonamjernog pravosuđa!
U ime „Suze“ najprije izvinite vi što za vas ne možemo da učinimo više od ovog teksta podrške.
Jovana Marić